Moja stručna područja

Jako izražene reakcije straha, u situacijama u kojima većina pojedinaca nimalo ili osjeća samo slabi strah, označavaju se kao neuroze paničnog napada ili fobije.

Simptomatične su reakcije kao što su lupanje srca, znojenje, pritisak u grudima, kao i nastojanje takve situacije izbjegavati. Također je karakteristično da se s vremenom misli vrte samo oko spomenutih situacija koje prouzrokuju strah, te da time nastaje „strah od straha“. To izbjegavanje tj. bjeg iz takvih situacija, privremeno donosi željeno olakšanje, no dugoročno gledano, osoba sebi time sužava djelokrug, čak do te mjere, da se pojedinci više ne usude napustiti vlastiti dom. Tako stupa na djelo začarani krug koji time sam sebe održava.

Općenito se neuroza straha i panike dijeli na specifične (situacije, životinje, objekti) i nespecifične, generalne (uzrok straha ili paničnog napada pojedincu nije poznat). U zadnjem slučaju, strah nastupa bez obzira na situaciju i time prije svega nije predvidiv.

Po mojem mišljenju postoji uz psihoterapiju, unatoč jakim simptomima, dobra šansa za poboljšanje.

Ovaj oblik duševnog oboljenja u međuvremenu se ubraja u jedan od najrasprostranjenijih i najopasnijih oblika duševne bolesti današnjice. Oboljeli od graničnog poremećaja ličnosti (tkz. Borderline personality disorder, kratko BPD) pate od brzih promjena raspoloženja i teže ka ispoljavanju impulsa bez obzira na posljedice.

Dominantne karaktreristike BPD-a su impulzivnost i hirovitost, a nerijetko i nasilni, samokažnjavajući oblici ponašanja . Kada pojediac osjeća bol, on je na granici „neizdrživosti“ a sreća isto tako „nema granica“. Osobe sa BPD većinom njeguju nestalne i neprimjerene veze sa drugim osobama, koje često variraju od idealizacije do devalviranja. Taj takozvani crno-bijeli svijet, jedan je od najpouzdanijih karakteristika BPD-a.

Neki od ostalih simptoma su primjerice:

Strah, depresija, poremećaj sna, osjećaj unutarnje praznine, autoagresivno ponašanje, bijes, osjećaj krivice, strah, samomržnja itd.

Pojedinci su skloni impulzivnom ponašanju sa tendencijom ka samokažnjavanju (npr. poremećaji ishrane, zlouporaba droge i alkohola, te kleptomanija i kocka).

Pomoć u psihoterapiji oboljeli često tek onda traže, kada ih pritisak od okruženja na to prisili. To rezultira iz činjenice, da pojedinci sami ne pate od simptoma do tolike mjere do koje pate ljudi oko njih.

Suštinsku ulogu u psihoterapiji igra veza između terapeuta i klijenta. Kroz tu vezu, pojedinac uči kako povjerljivost i stabilnost nastaje u vezi dvoje ljudi, nerijetko čak po prvi put u životu.

Ovisnost je bolest s patološkim značenjem, nema nikakve veze sa slaboumnošću ili kriminalom. Ovisnost je kompulzivno ponašanje koje se može vezati uz tvar, ali ne mora nužno. Uvijek postoji psihička ovisnost, a pitanje postoji li organska ovisnost, pitanje je tvari koja se koristi.

Ovisnost ne nastaje preko noći, ona se razvija, bolje rečeno, uvlači kroz duži vremenski period. Promjene su fluidne i to je ono što čini da ih pojedinac, njegovi prijatelji i obitelj tako teško primijete.
Kako se ovisnost sve više istražuje, činjenica da nikad ne postoji samo jedan razlog za pojavu ovisnosti postaje sve očiglednija. Čini se da uvijek postoji više faktora koji međusobno djeluju. U većini slučajeva postoji korelacija između osobnosti pojedinca, njegovog društvenog okruženja i dostupnosti droge.

Upravo iskustva iz prvih nekoliko godina života mogu samosvijest učiniti krhkom i nestabilnom, a život u odrasloj dobi učiniti podnošljivim samo uz droge.

Tijekom svog radnog iskustva kao psihoterapeut na klinici za detoksikaciju Anton Proksch Institute u Beču, došao sam do zaključka da se ovisnost ne može liječiti prisilnim odvikavanjem od droge. Obično se recidiv događa čim pritisak izvana nestane. Do poboljšanja i ozdravljenja može doći samo ako se pojedinac sam želi osloboditi ovisnosti i aktivno surađuje u tom cilju.

Put prema oporavku može se postići samo priznavanjem ovisnosti i naknadnim traženjem pomoći. Naposljetku, ne ovisi se o ovisnosti – u Austriji postoji medicinska, psihološka i psihosocijalna podrška za ovisnike.

Psihosomatska oboljenja podrazumijevaju organske, tjelesne poteškoće i oboljenja, uzrokovana psihičkim opterećenjem. Osobe oboljele od psihosomatskih oboljenja osjećaju tjelesne boli i simptome koji su medicinskim putem neobjašnjivi.

Primjerice, krvni tlak se može povisiti ako se osoba duži period vremena nalazi pod pritiskom i nije u stanju da savlada te probleme. Kronični bolovi u leđima istko tako u prenesenom smislu mogu značiti da teret na leđima pojedinca (u psihološkom smislu) više nije podnošljiv te da bi se pod hitno trebao smanjiti ili tražiti pomoć.

Depresija je mentalna bolest koja uključuje osjećaje tuge, beznađa ili bespomoćnosti u trajanju od dva tjedna ili više. Depresiju često prati gubitak interesovanja za život, smanjena energija, osjećaj bezvrijednosti ili nemogućnost da obavljate poslove koje ste prije s lakoćom obavljali, usled nedostatka koncentracije. Neke depresivne osobe uopće ne osjećaju tugu nego apatiju. Sve im postaje sivo i isto. Niti dobre niti loše vijesti ih više ne uzbuđuju.

Mogući simptomi su primjerice:

• loše raspoloženje i manjak samopouzdanja
• osjećaj krivice
• konstantna briga i očekivanje najgoreg
• nesanica
• stanje letargije, zadaci koji su nekad bili lagani sada su vam teški
• osjećate se beznadežno i bespomoćno
• izgubili ste interesovanje za gotovo sve aktivnosti
• ne možete kontrolisati svoje negativne misli koliko god se trudili
• izgubili ste apetit ili ne možete prestati jesti
• poteškoće u donošenju odluka, neodlučnost
• imate smanjenu seksualnu želju ili ste je potpuno izgubili
• u težim slučajevima potpuna ravnodušnost prema svemu
• niste zadovoljni životom
• imate misli da život nije vrijedan življenja (ako je ovo slučaj, potražite pomoć hitno)
• smanjeno učešće u društvenim aktivnostima i izbjegavanje prijatelja i poznanika
• zanemarivanje svojih interesovanja i hobija
• problemi i neslaganje u porodičnom životu

Depresija se može pojaviti postepeno i zato je ponekad teško primijetiti da nešto nije u redu. Mnogi ljudi sa depresijom nastoje da se nose sa svojim simptomima misleći da je to dio njihove ličnosti, a ne realizuju da imaju mentalni problem koji se može riješiti. Slaba svijest o depresiji u našem društvu doprinosi tome.

Ukoliko sumnjate da bolujete od depresije, nemojte gubiti vrijeme, nego odmah posjetite psihoterapeuta ili psihijatra. Unatoč gravirajućim simptomima, kombinacijom lijekova i psihoterapije, postoji dobra prognoza ozdravljenja.

Opsesije su neugodne i uznemirujuće ideje, misli, slike ili impulsi koje se javljaju nevoljno i stalno se ponavljaju. Osoba sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OKP) opsesivne misli doživljava kao vlastite, a ne kao nametnute izvana. Opsesija se ne smije zamijeniti sa pretjeranom brigom o stvarnim životnim problemima.

Kompulzije su ponašanja ili djela koje osoba sa OKP-om osjeća da mora izvršiti, iako većinom zna da su to besmisleni i pretjerani rituali. Vrlo je teško oduprijeti im se, jer se to smatra jedinim načinom olakšanja strašne napetosti kojoj je pojedinac u tom trenutku izložen.

Opsesija - anksioznost - kompulzija - olakšanje; tako izgleda tipični krug osobe koja ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Opsesije uzrokuju anksioznost, uzrokujući da se osoba s OKP-om upusti u kompulzije u pokušaju da smanji anksioznost uzrokovanu opsesijama. Izvršavanjem ovih kompulzija ili rituala ne rezultira trajnom promjenom ili trajnim olakšanjem, već se u stvari opsesivno-kompulzivni simptomi pogoršavaju.

Simptomi mogu uključivati ponavljajuće pranje ruku, nametljive, neželjene, odbojne seksualne ili agresivne misli, preokupiranost određenim praznovjerjem, averzija prema neparnim brojevima, prisilne radnje, kao što je otvaranje i zatvaranje vrata određeni broj puta prije nego se ulazi ili izlazi iz sobe. Ovi simptomi mogu biti otuđujući, a često uzrokuju teške emocionalne i financijske teškoće. Osobe oboljele od OKP-a uglavnom u nekom trenutku prepoznaju svoje misli i kompulzivne radnje kao neracionalne.

Psihološka trauma se obično definira kao događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva, koji predstavlja prijetnju za život pojedinca.Traumatski događaj isključuje uobičajene sisteme reagiranja, koji ljudima daju osjećaj kontrole, povezanosti i smisla. Traumatski događaji mogu biti zemljotres, rat, izbjeglištvo, bolest, ranjavanje, gubitak bliske osobe, saobraćajna nesreća i sl. Ovakvi iznenadni dogadjaji mogu da poljuljaju stečenu sliku o svetu koju je osoba stekla.

Traumatski događaj izaziva stres, koji, ukoliko ne bude prikladno savladan, može dovesti do post-traumatskog stresnog poremećaja. Psihološka trauma predstavlja odgovor na traumatski događaj. U evoluciji razvijene čovjekove reakcije na opasnost su - borba i bijeg. Ova dva odgovora su osnovna u nizu fizioloških reakcija organizma koja slijede nakon brzog i instinktima diktiranog opažanja i procjene situacije.

Fiziološke reakcije pripremaju organizam za onu vrstu akcije koja je procijenjena kao najprikladnija. Traumatska reakcija nastupa kada je onemogućena akcija. Kod životinja kao odgovor na nemogućnost reagiranja pojavljuje se obamrlost (ukočenost) koja traje do okončanja prijeteće situacije. U životinjskom svijetu ovakva reakcija pruža određene prednosti: stanje obamrlosti čini progonjenu životinju manje upadljivom, oponašanje smrti može odvratiti napadača (životinje rijetko jedu mrtve životinje) i sl.

Kod ljudi također ova reakcija može biti zdrava strategija preživljavanja i predstavljati za osobu neku vrstu odbrane od neželjenih osjećaja. Ona osobu spriječava da upadne u stanje panike ili da neprimereno reaguje.

Na psihičkom polju dolazi do rascjepa (disocijacije), kao da se „psiha odvoji od tijela“, pa osoba može doživjeti kao da se to događa nekom drugom. Ovaj način odbrane je način preživljavanja traumatskog doživljaja i može biti problem ako postane uobičajen način reagiranja.

Većina ljudi koja prolazi kroz traumatična iskustva ima poteškoće da se vrati u svoje uobičajeno stanje nakon toga. Potrebno je da prođe neko vrijeme, ali se većina osoba uspije vratiti u normalu. U nekim slučajevima simptomi se mogu pogoršati ili potrajati mjesecima, nekad čak i godinama. Dešava se i da potpuno izmjene život osobe. U ovakvim slučajevima možemo reći da osoba ima posttraumatski stresni poremećaj.

Važno je potražiti stručnu pomoć čim se uoče simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja da bi se spriječilo da on pređe u svoju dugotrajnu formu.

Poremećaji ishranese pojavljuju u različitim oblicima a zajednički im je neprimjeren odnos prema hrani. Dosežu od neumjerenog prejedanja pri čemu klijenti konzumiraju velike količine hrane u kratko vrijeme, do totalnog odricanja i odbijanja iste. Grubo možemo razlikovati bulimiju, anoreksiju, kompulzivno prejedanje i ovisnost o hrani. U posljednje vrijeme se takodjer pojavljuje i takozvana ortoreksija, koja označava opsjednutost zdravom prehranom. Pri tome je granica između pojedinačnih poremećaja često nejasna.
Poremećaji ishrane ne remete samo duševno stanje, nego predstavljaju i veliku opasnost za zdravlje pojedinca; bolesti jetre, poremećaji metabolizma, manjak elektrolita, dijabetes, bolesti srca i krvnih žila te bubrežna insuficijencija su samo neki od posledica neuhranjenosti. U teškim, kroničnim slučajevima, poremećaj ishrane može imati i smrtne posljedice.

Većina stručnjaka vjeruje da je za nastanak poremećaja prehrane odgovoran odgovarajući spoj različitih unutarnjih i vanjskih faktora, uključujući gene, emocije i ponašanje naučeno u djetinjstvu, često djelomično preuzeto od obiteljskog okruženja.

Postoje mnogi oblici terapije i oporavka, a za koji se valja odlučiti ovisi od osobe do osobe. Neki tretmani uključuju bolničko liječenje, a za neke je dovoljna grupna ili individualna psihoterapija na kojoj se gubi osjećaj izoliranosti i samoće. Put do konačnog oporavka nije ni jednostavan ni lagan, no svakako uključuje stručnu pomoć te promjenu načina ishrane.

Poznato je da se, kako tjelesno tako i duševno stanje, odražavaju na seksualnost pojedinca. Stoga je preporučljivo, pri tegobama i poremećajima u seksualnom životu, prvo obaviti tjelesni pregled, da bi se organski razlozi tegobama isključili. Čest je slučaj da seksualne poteškoće imaju izvor u psihičkom stanju, vezanom za pojedinca samog ili trenutnu vezu. Primjeri za takve poteškoće su: poremećaji ejakulacije, poremećaji orgazma, prijevremena ejakulacija, bezvoljnost, frigidnost itd. U takvom slučaju, terapija u pojedinačnoj varijanti kao i par-terapija, nudi priliku da se poradi na takvim delikatnim temama.

U današnje vrijeme, prvenstveno zahvaljujući medijima i reklami, jako se propagira slika vitalnog i potentnog čovjeka spremnog uvijek i posvuda. Seks je uvijek i posvuda pristupačan i tabu je stvar prošlosti. U isto vrijeme, u stvarnosti, stvari izgledaju daleko drugačije.

U mojem radnom iskustvu kao psihoterapeutkinja, svjedok sam činjenice, da je vlastita seksualnost još uvijek nešto o čemu jako velik broj klijentkinja i klijenata jako malo zna i još se manje usudi govoriti, a gdje bi upravo razgovor o tome predstavljao put ka poboljšanju.